magarac1

Sigurno ste čuli već za ovu priču: išli sin i otac zajedno s magarcem na sajam. Krenuli oni tako i put je dug pa otac stavio sina na magarca da mu bude lakše. Došli oni tako u jedno selo kad otac začuje ljude kako gunđaju: Pogledaj malog magarca zajahao velikog, a svog starog oca pustio da ide pješke! Učinilo se ocu da ljudi imaju pravo pa skinio sina s magarca i sam ga zajahao, a sinu naložio da pješke hoda pored njih. Stigli oni tako u drugo selo kadli otac opet začuje žamor ljudi: Pogledaj staroga magarca kako udobno jaše, a svoga nejakoga sina pustio da pored njega klipsa. Počeškao se otac po glavi i opet mu se učinilo da ljudi imaju pravo. Zato sjaše s magarca i odluči da će od sada obojica hodati pješke, a magarac bez tereta za njima. Tako će, valjda, biti pošteno. I stignu oni u treće selo. E tu ljudi nisu više ni šaputali, već se javno čudili kako ta dva magarca klipsaju pješke, a njihov magarac lijepo bez ikakvog tovara šetka pored njih. Što će im onda magarac! Vidi otac da ljudi i opet imaju pravo, što će im magarac, ako ništa ne nosi. I donese on još jednu odluku: ovaj put zajašiše i otac i sin, a magarac ih je nosio. I stigoše u zadnje selo. Sad su ih ljudi gledali s već očitim negodovanjem, kako ta dva teška magarca upoće nemaju milosti prema sirotoj životinji (očito su bili članovi društva za zaštitu životinja). I sad se otac uhvati smijati i smijati i reče sinu: Bože moj, što god napraviš, ne valja. Ljudima se ne da ugoditi! I sad se sigurno pitate što ova narodna pričica ima veze sa mnom i Ivanom i emisijom na hrvatskom jeziku Vjetar u leđa na Radio Študentu.

Pa poslušajmo:

Krenule jednom ja i Ivana da iz ničega stvorimo emisiju. Put je bio trnovit kao u pravoj bajci, Radio Študent je obrastao u ružino trnje, a ljudi koji u tome nisu vidjeli nikakvu korist (da ne kažem protivnici ideje jer takvih, ako ćemo pravo, nije ni bilo) pretvorili se u zmajeve i zle vještice i ometali nas na putu do Trnoružice, pardon emisije. Dobro, priznajem da je sve to bilo samo u našim glavama, ali put je svejedno bio trnovit.
Nakon određenih (bajkovitih) peripetija, emisija je ipak zaživjela i jurnula u eter da je sluša barem jedan dio građanstva Ljubljane, a može i šire. I tako su krenule Vesna i Ivana i magarac, odnosno emisija na sajam, ups u eter s ciljem određene vrste prodaje. Na sajmovima se prodaju različite stvari, u emisijama pa uglavnom ideje. Barem ideja hrvatskog jezika u eteru. I hodale, hodale i hodale i u prvom selu čule kako ljudi mrmljaju da im muzika nije dovoljno dobra. Prekomercijalna je. Prihvatile one kritiku i promijenile taktiku: muzika je sada bila alternativnija i započela se potraga za manje znanim grupama u Sloveniji (pa čak i u Hrvatskoj). Nakon toga stigle one i do drugog sela. Ovdje su im ljudi vrlo pristojno prišapnuli da je muzike previše i da ako žele dobiti neki novac na natječajima raspisanim u Sloveniji, moraju muziku ograničit na 20% cjelokupne emisije, ili konkretno 12 minuta muzike za sat vremena emisije. Uzdahnule Vesna i Ivana duboko pa se primile i toga projekta. Srezale muziku na 12 minuta i prostor zapunile razgovorom. Nakon nekog vremena, stigle one i u treće selo. Ovdje su ljudi već na glas komentirali kako je muzika preagresivna i prenekomercijalna, te kako je govorancija previše, emisija nije radiofonična ako se toliko puno govori. Nedostaje muzike, a čak i ona koja se pušta, ne valja. Vrhunac se dogodio u četvrtom selu, tu već ništa nije bilo dobro, ni muzika, ni govorancije, ni sva ta pusta kultura o kojoj se govori u emisiji. Što će ljudima toliko kulture, razbolit će se od nje! I sad se Vesna uhvati smijati i smijati i reče Ivani: Bože moj, što god napraviš, ne valja. Ljudima se ne da ugoditi!
Kako priča ide dalje? Nakon još jednog neuspješnog pokušaja u kojem su otac i sin nosili magarca, otac je shvatio da je najveći magarac on, veći i od ovog svog životinjskog suputnika jer je čitavo vrijeme pokušavao svijetu ugoditi. Od sad će on sa svojim magarcem radit što on želi! Poučene narodnom pričom (jer su narodne priče i nastale zato da nas pouče) s istim zaključkom da se svijetu ne da ugoditi, naše malenkosti nastavljaju dalje s dobrim vjetrom u leđa. Kritika je dobra dok je konstruktivna, i takvu ćemo uvijek prihvatiti. Ali kada skrene u narodne pripovijetke, u potrazi za najboljim, mi ćemo s našim magarcem raditi ono što mi želimo.

X