Kao i svake godine, Agencija za odgoj i obrazovanje organizirala je stručno usavršavanje za odgojitelje, učitelje i nastavnike pripadnika hrvatske nacionalne manjine, iseljenika i Hrvata u BiH, ove godine u Zagrebu od 4. do 8. srpnja. Kada na ovakav skup dolazite nekoliko godina za redom, onda njegovu vrijednost doživljavate ne samo po zanimljivim predavanjima kojih je i ove godine bilo u izobilju, već i po dragim prijateljstvima koja su se rodila iz ovakvih druženja. Tako je bilo divno ponovo susresti Vojvođane i Bosance, Annu iz Slovačke, Mišu iz Austrije i Tatjanu iz Italije, raspitati se o onima koji nisu došli i razmijeniti najnovije informacije što se u pojedinim državama po pitanju hrvatskog jezika događa.
Pet dana uživali smo u Zagrebu, predavanja su bila zanimljiva. Osobno, istaknula bih posjetu Marije Jurić Zagorke, odnosno gospođe koja u njezino ime i obučena kao Zagorka dolazi držati predavanja o Zagorkinu životu. Mislim kako se o Zagorkinu životu malo zna, a njezina biografija zanimljivija je i od Gričke vještice. Ova je žena bila veliki borac za ravnopravnost žena i slobodu hrvatskog novinarstva, a na njezinim su romanima odgojene generacije. Nadalje, imali smo organiziranu šetnju po Zagrebu s vodičem, a za kraj smo imali i prijem kod Milana Bandića u palači Dverce na Gornjem gradu. Ta je palača muzej za sebe, u njoj su se do sada potpisali brojni bilateralni sporazumi.
Nakon posjete Marije Jurić Zagorke i razgovora o položaju hrvatskog novinarstva unutar Austro-Ugarske, palo mi je na pamet da se pozabavim pitanjem hrvatskog novinarstva danas unutar država u kojima žive Hrvati, bilo kao priznata manjina ili samo kao narodna zajednica. Bolje mjesto za navedeno istraživanje ne bih mogla ni zamislili, jer su mi na dohvat ruke sjedili predstavnici iz Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Slovačke, Italije, Austrije, Mađarske i Makedonije, ako nisam koga zaboravila. Odmah mogu reći da su u Italiji (barem u Udinama), Slovačkoj i Makedoniji mediji u kojima su zastupljeni Hrvati svedeni na nekoliko lokalnih časopisa i eventualno TV emisiju namijenjenu svim narodnim zajednicama u kojoj se povremeno pojavi kakva vijest vezana za hrvatsku zajednicu. To nam zvuči poznato, zar ne?
Vojvodina
E sad, pogledajmo što sve imaju na raspolaganju, na primjer Hrvati u Vojvodini. Kolega i profesor geografije iz Subotice, Zoran Nagel, ovako nam je ukratko sažeo situaciju u Vojvodini: ˝U Srbiji postoji 21 priznata nacionalna zajednica koja ima svoje nacionalno vijeće, a od toga ih je u Vojvodini 14. Nacionalne zajednice imaju ulogu u kulturi, obrazovanju, informiranju, službenoj uporabi jezika. Neke zajednice imaju i Zavod za kulturu, npr. Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Njih u osnovi sve financira država, ali kako to nije dovoljno, pomažu i matične države. Što se tiče časopisa, u Vojvodini imamo profesionalnu Novinarsku izdavačku kuću Hrvatska riječ koja izdaje istoimeni tjednik s prilozima za najmlađe Hrčko i Kužiš za one malo starije. Postoje naravno i različiti lokalni časopisi unutar društava.
Radijski program postoji na Radio Vojvodini III. dva puta tjedno po pola sata ( subota, utorak), može se pratiti internetskim putem. Na lokalnim postajama više nema emisija na hrvatskom zbog promjene zakona o radio-difuziji i zbog privatizacije medija. Ima nekih naznaka da će se obnoviti program na Radio Subotici, ali za sada nema. Osim toga, postoji i Radio Marija koja emitira vjerski program i na hrvatskom jeziku.
Na RTV Vojvodina postoji Redakcija TV programa na hrvatskom jeziku. Na TV Vojvodini od ponedjeljka do subote emitira se TV dnevnik na RTV II., tijekom tjedna postoje još dvije emisije kolažnog tipa Svjetionik i Izravno. Prilozi su iz kulture i o tjednim zbivanjima u hrvatskoj zajednici. Na lokalnoj TV postaji Yu-eko emitira se emisija Vijesti preko kabelske distribucije u Subotici, svaki dan osim nedjeljom. Osim toga, na Radio-televiziji Srbija ima jedna emisije svaki tjedan koja se zove Građanin, kolažnog je tipa i prilozi su o manjinama u Srbiji. Traje pola sata.
Mađarska
Skočimo na trenutak do sjevernih susjeda i pogledajmo koje medije imaju na raspolaganju Hrvati u Mađarskoj. Razgovarala sam s profesoricom hrvatskog jezika Editom Horvat Pauković: ˝Hrvata u Mađarskoj ima oko 50,000 i imaju status priznate manjine. Osim različitih časopisa hrvatskih društava imamo tjednik Hrvatski glasnik koji piše o događajima u hrvatskoj zajednici u čitavoj Mađarskoj. Postoji i izdavačka kuća Croatica koja emitira i svoj radio, Radio Croatica, na hrvatskom jeziku i može ga se slušati preko interneta. Osim časopisa, Croatica objavljuje i udžbenike za učenje hrvatskog jezika i edicije hrvatskih književnika. U Pečuhu postoji hrvatska redakcija na mađarskom nacionalnom radiju i na televiziji. Jednom tjedno, srijedom imamo TV tjednik Hrvatska kronika koji se zatim i reprizira. Postoje uz to i lokalne televizije i radija na kojima se emitiraju vijesti i reportaže na hrvatskom jeziku i o hrvatskoj zajednici u Mađarskoj. Smatram da su Hrvati u Mađarskoj dobro pokriveni.˝
Gradišćanski Hrvati u Austriji
Gradišćanski Hrvati za razliku od ˝običnih˝ Hrvata u Austriji (slična je situacija i u Italiji s Moliškim Hrvatima), imaju status nacionalne manjine i sve povoljnosti koje on nosi sa sobom. O tome nam je govorila Ingrid Klementić: U Železnom (Eisenstadt) postoji Hrvatsko tiskarsko društvo koje izdaje tjednik Hrvatske novine u 2000 primjeraka! Uz to, naravno, postoje i časopisi lokalnih društava. Zatim imamo različite radijske emisije u okviru ORF-Studio Železno. Osim toga, postoje i emisije na privatnim radio stanicama, na primjer Časak radosti na Radio Mora koji se emitira svaku večer jedan sat. Isto tako postoje TV emisije na ORF- Studio Železno za Hrvate. Najpoznatija je Dobro jutro Hrvati koja se emitira svaku nedjelju u 13,00 sati. Imamo i brojne kulturne institucije i događaji koje oni organiziraju treba medijski popratiti. To su Hrvatski kulturni centar, Gradiščansko-hrvatski centar, Znanstveni institut Gradiščanskih Hrvata…˝
Austrija
Drugačija je situacija kod Hrvata bez pedigrea, odnosno bez priznatog statusa manjine. To su Hrvati koji su 60-ih, 70-ih i kasnije, kako mi volimo reći ˝trbuhom za kruhom˝, otišli tražiti bolji život. Po domaće, gastarbajteri. Njih je, po nekim statistikama u Austriji oko 90,000. Mišo Klarić iz Innsbrucka nam se požalio na nepovezanost i neorganiziranost Hrvata u Austriji: ˝Nemamo ništa, kod nas niti lokalni časopis. Situaciju najbolje možete razumjeti ako pogledate da se najpoznatija ORF-ova emisija Dobro jutro Hrvati u Železnom za Gradišćanske Hrvate emitira nedjeljom u 13,00 sati, a u ostalim dijelovima Austrije u 3,00 ujutro! Dakle u periodu kada nitko ne gleda, samo da se ispune zakonske regule!˝
Bosna i Hercegovina
Za kraj još malo o situaciji u Bosni. Hrvatski jezik tamo je jedan od tri konstitutivna jezika, te se nacionalni radijski i televizijski program emitira i na hrvatskom jeziku. U Hercegovačko-mostarskom kantonu, hrvatski jezik je i tako u većinskoj uporabi, zato su nam zanimljivija područja Federacije i Republike Srpske. Sanja Pilić iz Tuzle požalila nam se kako uglavnom ništa nije organizirano: ˝Održi se jedan dnevnik na hrvatskom jeziku, ništa više. Tamo gdje ja živim i nema ništa na hrvatskom jeziku. Hrvati su uglavnom vezani za Katolički centar koji održava nastavu hrvatskog jezika, ima svoju radijsku postaju, ima i časopis Napredak. Ali oni su uglavnom religijskog sadržaja. Postoji časopis Hrvatski glasnik. Imamo i lokalne televizije, mnogi takve televizije povezuju kao ˝naše televizije˝ jer su na hrvatskom jeziku, ali nedostaju sadržaji o tome što se zbiva unutar zajednice. Nije to riješeno na državnom nivou nego nekako prepušteno samo sebi. Slično je i u Republici Srpskoj, rad je vezan za Katolički centar, znam da imaju radio stanicu Radio Marija. Inače svu štampu i materijale za nastavu na hrvatskom jeziku dobivamo iz Mostara. Ja na primjer koristim časopis Cvitak za rad u vrtiću.˝
To bi, dakle, bio kratak pogled na medijsku pokrivenost Hrvata u državama oko nas. Gdje bi na nekoj zamišljenoj ljestvici bili mi u Sloveniji? S naših nekoliko lokalnih časopisa i jednim na nivou saveza društava koji, ako se ne varam, izlazi jednom godišnje, s jednom radijskom emisijom Mali granični prijelaz na Radio Študentu jednom u tri tjedna po pola sata, i pokojom minutom namijenjenom Hrvatima unutar radijske emisije Sami naši na Radio Slovenija 1 i televizijske emisije NaGlas! na 1. programu RTV Slovenija svaki drugi utorak u 14,35, vjerojatno smo negdje na začelju kolone. Iako, da ne budemo nezahvalni, prije dvije godine nismo imali ni tih televizijskih minuta, a i radio je počeo s emitiranjem tek u rujnu ove godine. Tako da je očita uzlazna putanja, evidentno možemo više i bolje. Smatram da je pri tom najvažnije da shvatimo kako preko medija radimo za vlastitu dobrobit, za našu prepoznatljivost, a i bolju povezanost od Lednave do Kopra i od Jesenica (sigurno postoji neki Hrvat!) do Novoga Mesta. A kad jednom raščistimo to od privatnih interesa, prestat će i pitanja koja sam i sama mogla doživjeti: ˝Pa što će nam emisija na hrvatskom jeziku? Možemo slušati Radio Aktual! ˝ (Vesna Hrdlička Bergelj )