Identitet svakog naroda počiva na jeziku i njegovom očuvanju, te nije tajna da njegujući jezik, njegujemo i osnovnu pripadnost nekoj naciji. Znajući to vrlo dobro, Republika Hrvatska brine o razvoju i očuvanju hrvatskog jezika, ne samo unutar svojih granica, već i u državama sa znatnim brojem hrvatskog iseljeništva. Osim što u brojnim državama postoje katedre za hrvatski jezik s lektorima, Republika Hrvatska o vlastitom trošku šalje u brojne države i učitelje hrvatskog jezika da u školama poučavaju hrvatski. Pa tako i mi u Sloveniji imamo trenutno učitelja Marija Malkoča. Uz sve to Agencija za odgoj i obrazovanje Republike Hrvatske svake godine organizira i stručni skup za odgojitelje, učitelje i nastavnike pripadnika hrvatske nacionalne manjine iseljenika i Hrvata u BiH. Pojednostavljeno rečeno, stručni skup za ljude koji u različitim institucijama uče hrvatski jezik kao dio obrazovnog sustava države u kojoj žive. Ove godine taj se skup odvijao u Đurđevcu, malom gradu u Podravini, a kako u Sloveniji još uvijek nemamo registriranog učitelja hrvatskog jezika kojega bi mogli poslati, na ovaj sam skup, kao profesor hrvatskog koji ne radi u nastavi već kao suurednik radio emisije na hrvatskom jeziku, otišla ja. Na stručnom skupu slušali smo predavanja o Podravini, o međunarodnim školama, o suvremenoj hrvatskoj pravopisnoj normi, o djeci – čuvarima djedovine… Čak smo i plesali narodne plesove uz ansambl Lado. U slobodno vrijeme upoznavala sam ljude iz 8 različitih zemalja koji su sudjelovali na skupu. U meni se probudila novinarska znatiželja pa sam se pozanimala kako se izvodi nastava hrvatskog jezika u ovim državama. Neki su bili vrlo pričljivi, a neke sam morala poticati pitanjima. Prenosim vam ulomke naših razgovora:
BOSNA
Zovem se Sanja Tomić i učiteljica sam razredne nastave u Osnovnoj školi Sveti Franjo u Tuzli u Katoličkom školskom centru Sveti Franjo. Mi u našem centru imamo jednu sretnu okolnost da je prije dosta godina Bosanska nadbiskupija odlučila otvoriti škole za Europu, odnosno katoličke školske centre u nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini i jedan od glavnih ciljeva je odgoj i obrazovanje djece za današnjicu s ciljem očuvanja hrvatskog jezika. U našim školama je hrvatski jezik obavezan, a jedna od specifičnosti je što ima ljudi svih naroda, nacionalnosti, regija koji su prepoznali kvalitet i posebnost naših škola i u našim školama se nalaze djeca muslimani, Bošnjaci, pravoslavci, Srbi, Hrvati, katolici i mnogi drugi koji dolaze zbog posla u Bosnu i Hercegovinu i odlučuju se za našu školu zbog njene kvalitete. Ono što je lijepo u našim školama je to što osim što se poučava hrvatski jezik, akcent je i na očuvanju kulture i tradicije. Mi smo uspjeli napraviti jedan specifičan i malo modificiran nastavni plan i program i konkretno u našem gradu u Tuzli se pri Ministarstvu za odgoj i obrazovanje, kulturu i sport financiramo kao i sve druge škole s tim što imamo određen postotak neke slobode unutar koje mi obrađujemo nastavne jedinice koje se tiču hravtskog naroda, educiramo djecu i obrađujemo određene blagdane ili određene nastavne jedinice u kojima se nastoji sačuvati ono po čemu je jedan narod konstituitivan i ravnopravan u Bosni i Hercegovini. Tako da je hrvatski jezik nešto što je svima nama koji radimo u ovim školama obavezan, a evo nastojimo i mi učiti i svakim danom biti bolji.
SLOVAČKA
Zovem se Anna Galović i dolazim iz Hrvatskog Groba, to je selo sjeveroistočno od Bratislave, jedno od 4 hrvatska sela u okolici Bratislave koja su osnovali Hrvati prije 500 godina. Čuvamo naš starohrvatski u obiteljima, ali toga je sve manje i manje. Zadnjih 10 godina hrvatski se počeo podučavati u školama i to vanredno učenicima od 1. do 4. razreda jer više razreda u selu i nemamo. Ali to radi učiteljica koja je poslana i plaćena od strane Republike Hrvatske. Ja konkretno podučavam odrasle zainteresirane za učenje hrvatskog jezika.
Vesna: Da li su to porijeklom Hrvati koji nisu imali priliku učiti se hrvatski?
Ne, najviše je Slovaka koji su se doselili u naše selo. Naše selo je kao satelitni dio Bratislave i u budućnosti će se s njom spojiti. Nakon naše revolucije počelo se jako graditi i ljudi iz različitih dijelova Slovačke se doseljavaju u blizinu Bratislave i više je Slovaka zainteresiranih za hrvatski, nego autohtonih porijeklom iz Hrvatskog Groba.
VOJVODINA
Zovem se Zoran Nagel. Od prije 10 godina postoji nastava na hrvatskom jeziku u okviru sustava obrazovanja Republike Srbije. Mi smo najmlađa nacionalna zajednica koja je priznata i koja je posljednja dobila šansu obrazovanja na materinskom jeziku. Osnovne škole i dvije srednje škole imaju po jedan odjel na hrvatskom nastavnom jeziku. U tri osnovne škole u gradu Subotici i u tri osnovne škole u naseljima u okolici Subotice odvija se nastava na hrvatskom jeziku, i u nekoliko naselja u Podunavlju i u Srijemu postoji mogućnost da djeca izučavaju hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture kao izborni predmet.
Vesna: Da li toga učitelja plaća hrvatsko ministarstvo?
Ne. Većina zaposlenika su zaposlenici Ministarstva obrazovanja Republike Srbije, a nastavnici hrvatskog jezika su zaposlenici Ministarstva obrazovanja Republike Hrvatske jer ne postoji mogućnost verifikacije dokumenata na teritoriju Republike Srbije za one koji su studirali hrvatski jezik i književnost jer ne postoji katedra na kojoj bi se to odradilo.
Vesna: O koliko učenika pričamo?
Pa negdje oko dvjestotinjak učenika u svim školama. To je mali broj ali je ipak nešto.
Vesna: Ti predaješ u gimnaziji zemljopis na hrvatskom jeziku?
Da, ja predajem zemljopis i građanski odgoj, predajem na hrvatskom jeziku iako nisam studirao u Hrvatskoj, studirao sam u Novom Sadu, ali sam se obučio da predajem na hrvatskom jeziku.
Vesna: Znači svi su predmeti u tvojoj školi na hrvatskom jeziku?
Nisu. Na žalost, nisu. Boljka je nedostatak kadra i pošto smo dosta razvedeni u nekoliko škola, nitko ne pristaje da ide u jednu, drugu, treću školu da bi napunio svoju tjednu normu pa zato jedan dio kadra koji postoji u školi pristaje da radi na hrvatskom jeziku, a drugi dio ne. Neki od kolega koji nisu Hrvati pristaju da rade u hrvatskim odjelima i mogu reći da se dosta trude, naročito što se tiče stručne terminologije pojedinih predmeta, a imamo i situaciju da Hrvati ne žele držati nastavu na hrvatskom jeziku, nego drže na srpskom jer nas po zakonu nitko ne tjera da to radimo.
MAĐARSKA
Ja sam Eva Kapetan, dolazim iz Mađarske, iz Salanta, to je jedno selo u blizini Pečuha. Radim u Salanti u dječjem vrtiću kao odgojiteljica.
Vesna: Na hrvatskom jeziku? Znači u Mađarskoj se već u vrtiću može učiti hrvatski jezik?
Da, ja mislim da je to jako važno da mi postavimo temelje, a temelji se postavljaju u vrtiću. Ako djeca u vrtiću zavole naš hrvatski jezik onda će nastaviti učiti rado i u školi, a možda i dalje, na visokoj školi imaju mogućnost za nastavak.
Vesna: Gdje se sve nakon vrtića može učiti hrvatski jezik?
Nakon vrtića djeca imaju mogućnost učiti hrvatski jezik u osnovnoj školi, imaju mogućnost u gimnaziji i kasnije na fakultetu.
Vesna: Jesu li to dvojezične škole ili su hrvatske škole?
Imamo i dvojezične i hrvatske škole, baš potpuno na hrvatskom jeziku iako je dvojezičnih više.
Vesna: Koliko imate djece u vrtiću?
U našem vrtiću imamo tri skupine i u sve tri skupine djeca imaju mogućnost upoznati se s hrvatskim jezikom jer u svakoj grupi imamo 1 odgojiteljicu koja priča odnosno bavi se djecom na hrvatskom jeziku. 3 skupine i u svakoj skupini po 30 djece.
Vesna: To su djeca hrvatskih doseljenika?
Imamo djecu čiji su roditelji ili baba i djed Hrvati, ali najviše ih je iz mješovitih brakova, dakle da je samo tata ili samo mama Hrvatica, a imamo i Mađare koji rado uče hrvatski jezik. Roditelji bi voljeli da dijete nauči hrvatski jezik i nama je zbog toga drago.
Vesna: Gdje se još osim vašeg kraja u Mađarskoj uči hrvatski?
U Mađarskoj se hrvatski uči na više mjesta: u Pečuhu imamo vrtić, osnovnu školu, gimnaziju i fakultet, u Budimpešti imamo od vrtića do gimnazije, imamo u županiji Zoliji, ne bih više nabrajala da ne bih nekoga slučajno izostavila.
ITALIJA
Tatjana Barković nam je rekla sljedeće: U Italiji, odnosno u Udinama gdje živim i široj okolici, na žalost, više ne postoji hrvatski jezik kao dio obrazovnog sustava Republike Italije. Postoji učiteljica hrvatskog jezika koju plaća Hrvatska, ali mislim da to nije dovoljno. Ja danas hrvatski učim odrasle, uglavnom Talijane.
RUMUNJSKA
Zovem se Radić Manuela. Kod nas u Rumunjskoj pričamo jedan hrvatski dijalekt. Malo nam je teško pričati književno, ali se trudimo što bolje možemo. Pored Rešice postoji 7 sela u kojima žive Hrvati. Tako da se hrvatski jezik uči u školi. Imamo i narodnu nošnju, čuvamo običaje, tradiciju, nošnje nosimo na svadbama. Ja radim u školi i imam malo učenika, svega 9 iz 1. i 3. razreda kombinacija. Ali učitelja ima još, sa mnom su još došli na skup dvoje mojih kolega.
Vesna: Odakle Hrvati u Rumunjskoj?
Ja ne znam, to znaju naši stari. Hrvati žive na ovim područjima već stotinama godina.
AUSTRIJA
Zovem se Nermina Bašić-Jahić. U Austriji ne postoji nastava hrvatskog jezika, postoji nastava bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika pod jednim imenom iako na kraju školske godine djeca ili roditelji mogu odlučiti da imaju ocjenu iz jezika koji oni hoće, dakle samo iz bosanskog ili samo iz srpskog ili samo iz hrvatskog jezika. Većina to ne traži i imaju ocjenu gdje piše BKS.
Vesna: To je organizirano pod austrijskim ministarstvom?
Da, to je organizirano pod austrijskim ministarstvom i mi smo zaposleni i radimo kao austrijski nastavnici. Ima nas puno jer ne postoji samo BKS, nego postoji nastava i na svim ostalim jezicima djece koja imaju interes da pohađaju maternji jezik u Austriji. Ima nas najmanje 200, a od toga nastavnika BKS preko 100. Najviše ih djeluje u Beču, u ostalim republikama nešto manje jer da bi se otvorila jedna grupa mora biti najmanje 12 prijavljenih učenika. To je problem. Učenje počinje već od 1. razreda osnovne škole i provodi se do srednje škole, a u gimnazijama se odnedavno može čak i maturirati na hrvatskom jeziku. Posebna situacija je u Gradišču gdje je gradiščanski hrvatski jezik 2. službeni jezik u republici.
Vesna: Kakvo je predznanje djece i tko su vaši učenici?
Najveći broj učenika je trenutno 2. generacija, to su bile najvećim brojem izbjeglice koje su došle u toku rata i koje su tu ostale. Ja imam na primjer, sad već djecu svojih bivših učenika jer sam tu već 23 godine. Predznanje je od djeteta do djeteta različito, zavisi od toga koliko se roditelji kod kuće angažiraju i kako se kod kuće govori. Ja imam djecu od 5. do 8. razreda i u 5. razredu krenem s njima od slova A što je najsigurnije da bismo imali onda neku podlogu da radimo do 8. razreda. Iako ima djece koja vrlo dobro znaju čitati i pisati, uglavnom im je najteže čitanje. Svi govore relativno dobro, pišu s tim da š pišu sch, ali pišu, ali kad je riječ o čitanju, tu se patimo jako. Ali i to savladamo do 8. razreda.
Vesna: Kakva je budućnost hrvatskog jezika u Austriji?
BKS u Austriji ima budućnost, a s obzirom da je Hrvatska ušla u Europsku uniju, sve više i više Austrijanaca se interesira za hrvatski jezik tako da je na Višoj ekonomskoj školi u Eisenstadtu ponuđen i hrvatski jezik za austrijske studente koji onda surađuju s fakultetima i višim školama u Hrvatskoj i tamo provedu jedan semestar. Momentalno u Eisenstadtu ima 17 studenata od kojih su samo 3 nativ speakers koji na 1. godini uče hrvatski jezik.
AUSTRALIJA
Gospodin Filip Vuković.
Vesna: Tko se brine o hrvatskom jeziku u Australiji?
Hrvatski kao oficijalni jezik egzistira još od 1983. godine, on je sastavni dio obrazovnog sustava u Australiji i učenici i roditelji koji žele da im hrvatski jezik uđe u maturalne svjedodžbe mogu izabrati hrvatski kao izborni predmet. Na žalost, od 1983. godine kada je bilo najviše učenika, a bilo ih je preko 450, taj broj pada i pada i svakim danom je sve manji, tako da sada imamo samo 1 centar u kojem ja radim sa samo 36 učenika uključujući od 7. do 12. razreda.
Vesna: Tko su vaši učenici?
Imamo učenike 2. i 3. generacije, a ima i onih koji su se tek doselili. Istina broj današnjih doseljenika je nešto manji, nije kao 90.-ih godina, ali nađe se poneki. Ne useljavaju se više tako intenzivno, pogotovo od kada je Hrvatska postala samostalna država, možda otprilike do 5 ili 10% učenika. Ima dosta povratnika koji su rođeni u Australiji, pa su živjeli u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini pa se sad ipak vraćaju u Australiju.
Vesna: Ima li hrvatski jezik u Australiji budućnost?
Moram priznati da sam ja osobno malo skeptičan zato što mislim da će ne samo zbog asimilatorske politike australske vlade, nego i zbog drugih razloga, hrvatski jezik jednostavno nestati kao što su nestali drugi jezici, na primjer slovenski. Upotreba hrvatskog jezika se smanjuje, vjerojatno će samo roditeljima ostati izbor hoće li se kući govoriti hrvatski ili ne, a neće više postojati kao dio obrazovnog sustava Australije.
Na kraju svih mojih razgovora s kolegama nastavnicima u drugim državama, što bih još mogla dodati? Kako mi to već znamo reći: ˝Pametnom – dosta˝. Ne potrudimo li se ubrzo oko hrvatskog jezika kao dijela obrazovnog sustava u Sloveniji, naša će djeca nastavu hrvatskog pohađati u Austriji ili Mađarskoj!