Nastava hrvatskog jezika u Sloveniji odvija se već 7 godina, a započela je dolaskom učitelja Teodora Voščanca na molbu predsjednika Hrvatskog kulturnog društva Lendava Đanina Kutnjaka. Hrvatski jezik uči se u slovenskim školama u sklopu materinjih jezika, učenje podupire i slovensko Ministarstvo za obrazovanje što predstavlja pozitivan argument prilikom pregovora s pojedinim školama oko organiziranja nastave hrvatskog jezika. Nastava se organizira na interes roditelja, sama škola gotovo nikada neće sama od sebe pokrenuti nastavu hrvatskog jezika.
Nastava hrvatskog jezika ove su školeske godine 2017./2018. odvija u OŠ Lendava u Lendavi, OŠ Angela Besednjaka u Mariboru, OŠ Dravlje, OŠ Vodmat i OŠ Bežigrad u Ljubljani, u Gradskoj knjižnici Grosuplje, u OŠ Sostro, OŠ Preserje pri Radomlju, te u dvije gimnazije, u Gimnaziji Ljutomer i u II. gimnaziji Maribor. Ja sam treći po redu učitelj hrvatskog jezika i kulture u Sloveniji. Naslijedila sam učitelja Marija Malkoča nakon što je istekao njegov četverogodišnji mandat. Naslijedila sam i škole u kojima je on radio, sve su škole pokazale želju za nastavkom suradnje, tako da je bilo najjednostavnije nastaviti po istom rasporedu. Naslijedila sam i nekolicinu njegovih učenika. Moram naglasiti ovo nekolicinu. Veliku većinu mojih učenika ove godine predstavljaju učenici koji se prvi put upisuju na hrvatski. Trenutno ih imam na spisku 93. Broj na prvi pogled i nije loš, ali zabrinjava podatak da je mali broj starih učenika, dakle nema kontinuiteta. Brojčano su najjači učenici prvih i drugih razreda koji su i tako u produženom boravku i sve ih zanima i sve bi probali, a zatim slijede gimnazijalci. Postoji još jedna jača grupa učenika trećih i četvrtih razreda u Radomlju, a učenika takozvane druge i treće trijade uopće nema ili postoji pojedinačno po jedan učenik koji se priključuje skupini malenih. Za učenje jezika najvažniji je kontinuitet koji je zabrinjavajuće malen. Nemam osnove za velike spekulacije zašto je tako, zato ću pustiti vremenu da reče svoje. Grupe su različite veličine. Najbrojnija ima 18 učenika, a najmanja 4. Različite su starosti i različitog predznanja što naravno otežava nastavu, ali uglavnom se snalazimo. Ukoliko je to moguće, podijelimo se u više grupica i svaka radi zadatke odgovarajuće težine.
U razgovoru s mentoricom iz Ministarstva dotaknule smo se teme što učenike u Sloveniji više zanima, jezik ili kultura i način života u Hrvatskoj? Hrvatska nastava postoji i u udaljenim zemljama u kojima, vjerujem, ljude zanimaju običaji i način života u Hrvatskoj, ali Slovenija je dovoljno blizu da bi se način života uvelike razlikovao. Čini mi se da ih uglavnom vesele sličnosti, da u onom što smatraju tuđe prepoznaju nešto svoje i domaće. Pa tako je isto i kod nas kući, često kažu, a da nisu ni svjesni da su to možda njihove bake i djedovi donijeli iz domovine. I tako otkrivamo sličnosti i razlike, u životu i u jeziku. Vidimo se jednom tjedno i svaki put pokušamo doživjeti i naučiti nešto novo.
Vesna Hrdlička Bergel